5 Responses

1. – ako se odrođeni Crnogorci (dukljano-montenegrini) ne u malom broju, pokazuju kao veći srbomrzci od najostrašćenijih Hrvata,

   – ako se njeguje priča da su Crnogorci potomci Dukljana, a Dukljani katolici, uz dodatnu priču da su svi katolici Hrvati,

   – ako državni mediji Crne Gore, mnogostruko više i grublje nego hrvatski, već godinama izlivaju nezapamćenu mržnju prema Srbima i svemu što je srpsko, pa ne samo oni koji se osjećaju Hrvatima nego većina Bokelja uključujući i Srbe, mnogo više prate hrvatsku nego crnogorsku državnu televiziju,

   – ako nametanjem hrvatske kulture (bez recipročnosti) istiskuju srpsku kulturu u svim segmentima, a ne samo u vokalnoj muzici,

   – ako nemilosrdno protjeruju ćirilicu, čak i sa čestitki za najveće pravoslavne praznike,

   – ako nameću usiljenu ijekavicu koja nije mogla ni u Hrvatskoj uhvati dublje korijene,

   – ako se neko, kome su puna usta priča o uspravnosti i dostojanstvu, snishodljivo žaljenjem do suza, dodvorava i izvinjava hrvatskim vrhovnicima (bez uzvratnog izvinjenja),

   – ako crnogorski ministri i eksperti olako predaju (opasno je bez dokaza reći „prodaju“) tuđe, kao Pontu Oštru, vrata od kuće koja samostalnoj crnogorskoj državi nikada nije pripadala,

   – ako se blagonaklono gleda i pomaže javno promovisanje takve antisrpske i antipravoslavne literature kao što su pamfleti don Srećka Vulovića,

   – ako, ako, … i još je mnogo takvih „ako“ – što jasno pokazuje ko, i na čiji mlin, vodu navrće.

   Dakle, zbog takvih djelovanja, a ne zbog ukazivanja na posljedice toga, nije isključeno ni ostvarenje tog hrvatskog sna o Boki. Ali samo ako dođe do izdvajanja RCG iz Jugoslavije, što ne bi moglo proteći bezbolno, niti bi moglo dugo potrajati. Možda samo do prve smjene vlasti?

   Sve to pokazuje ko navodi vodu, i na čiji mlin, pa se postavlja pitanje: da li je cjelishodnije mijenjati politiku, pokušavati ispraviti već učinjene greške, ili se ljutiti na one koji i u nedemokratskim uslovima skupe hrabrosti da ukažu na takve promašaje?

   Ove sveske zaista doprinose navođenju vode na mlin, ali ne onaj koji melje temelje zajedničke države Jugoslavije. Ovo je skromni doprinos upravo da bi se izbjeglo dalje bolno, možda i krvavo uništavanje. A to je moguće samo ako se sve postavi na svoje mjesto, ako istina nadvlada laži i zablude.
   ovo je sve pisano dok je postojala Savzna Jugoslavija ,kako je danas vidimo,Plenkovica a uz rame mu poktoliceni Crnograc sada Hrvat Vuksanovic kao Selua kod Pavelica ,prvo zagovraju brod Jadran ,zatim Pontu Ostru a na kraju Cijelu Boku.To je na mala i velika vrata cilj ovih nistaka,i to treba otvoreno reci bez uvijanja.Koliko ova bakafurdija od politicra to smatra za opsanot lako je vidjeti kakao se odnose prema politicarima izHrvatske koji dolaze redovito u Crnu Goru-Boku i zasgovaraju dosta opasne stvari,jednako onako kao Pavelicievi izaslanici tridesetih godina prosloga vijeka,samo danas sve pod vidom demokratije ili demokracije.
   Politicare koji se navodno izjasnjavaju kao Srbi je uhavtio i sindrom ali izgleda i politika Aleksandra Vucica koji plakativno i folklorno izigrava nekog Srbna a na krsnu slavu pozvao gste kao Pipuna a gospodja ( trebala bi biti i domacica )odiva Djukanovica otisal u putesevtvije u Grcku.Eto to je Srbin i njgovi podviznici iz Crne Gore koji su „oslonac“ Srbima u Crnoj Gori i regionu.Nista bolja situacija nije ni u Crkvi ,tako je uspostavljen novi crkveni sud da ispituju valdike i episkope kao sto je Dzomic i Metodije,sve me to podsjeca na crne dane Inforbiro i Sava Joksimovica i Jova Kapicica !

   Одговори

2. POUKE PRIREĐIVAČA „FELIKSIJADE“

   U Feliksijadi samo oko 30 stranica teksta je don Srećka Vulovića. Tolika je i dužina uvodnih tekstova priređivača kao pristup materiji te brošure. A što se nalazi u tim uvodnim tekstovima, za onoga ko ih nije čitao, ili ih neće ni čitati, dovoljno je predočiti nekoliko citata (ili bisera) kao pristup ovoj III svesci:

   Dakle, na južnom rubu hrvatskog etničkog prostora nalazi se autohtoni hrvatski prostor Boka kotorska. Najstariji domaći Ljetopis popa Dukljanina na tom području spominje Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju… Antun Milošević ističe da je Boka kotorska, glavna čest Crvene Hrvatske, bez dvojbe bila naseljena Hrvatima. Ovo potvrđuje poviest, narodni običaji i bokeško narječje… (Str. 12.)

   Vladavina Nemanjića započinje 1185. i traje do njihova izumruća 1371. no Kotor je zadržao autonomiju, postao glavnom lukom njihove države… Važno je ovdje reći da je tada Boka sačuvala katolički značaj i orijentaciju. To će joj u slijedu stoljeća davati odlučan i prepoznatljiv biljeg, a hrvatskom narodu osigurati kroz sve političke mijene i neprilike bokeljsku zajednicu. Bokelji, iako su stoljećima bili politički odijeljeni od Hrvatske, ipak su ostali Hrvati… Sve do pojave Turaka Boka je bila potpuno katolička i poslije će se pokazati kako je jedan od glavnih putova naseljavanja pravoslavnog pučanstva bila turska vladavina… (Str. 13.)

   Bokeljski pak Hrvati zdušno su se zalagali za austrijsku vlast, naglašavajući Franju I kao ugarskog kralja i izrazili želju razviti ugarsku zastavu… U isticanju ugarske zastave naglašava se, dakako, težnja za sjedinjenje s Hrvatskom i Slavonijom. Ta misao ponovila se i u dobrodošlici predstavnika bokeljskih općina generalu Matiji Rukavini u Rosama 1797. a na hrvatskom jeziku ga je pozdravila i prčanjska općina. Rukavina je nastupao u ime hrvatsko-ugarskog kralja i samo pod tim uvjetom Bokelji su se predali Austriji. Dakako, crnogorski pristaše, osim nadziranja Hrvata, širili su i neistinite glasine o ugroženosti pravoslavne vjere u Boki. Da je bilo upravo suprotno, Tripo Smeća 1805. u svojim će Uspomenama posvjedočiti kako su pravoslavni prvaci na skupštini u Crnoj Gori rekli da se svi katolici po Boki pobiju i da se tako ukloni smetnja njihovoj nakani i da se dočepaju bogatog plijena, ali se poglavice Crnogoraca tome usprotiviše… U osnovnoj školi nastavni jezik je hrvatski, a u gimnaziji talijanski, francuski i djelomice hrvatski… (Str. 14. i 15.)

   … u novinama dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim iz svibnja 1848. doznajemo da su i neki Srbi oduševljeni idejom sjedinjenja Boke kotorske s Hrvatskom. Proglas Hrvatskog sabora u lipanjskom zasjedanju stigao je u bokokotorske općine gdje su na velikoj skupštini u Prčanju, svi jednoglasno zaključili „da se imamo pridružiti trojednoj kraljevini“. (Str. 24.)

   Prosto je nevjerovatno kako je neko sa akademskom titulom mogao tako skrnaviti istinu o događaju svakome poznatom (o čemu je čak i biskup Butorac objavio dokumente iz kojih se nedvosmisleno vidi da su Bokelji jednoglasno odbili to sjedinjenje). I dalje:

   Bokeljski Hrvati godine 1848/49. nastupaju kao Slavjani, za razliku od Srba koji uz slavensko naglašavaju i svoje srpsko ime. (Str. 24.)

   Između riječi „Hrvata“ i „godine“, nedostaju riječi „sve do“, jer sve do godine 1848/49. nema pomena o autohtonim Hrvatima u Boki. Katolika je bilo, ne samo prekomorskih Latina i grkokatolika nego i srbokatolika u znatnom broju. Niko njih više i ne pominje. Tek kasnije počinje pohrvaćivanje svih katolika, ne samo u Boki nego i u Dalmaciji. Priređivač Feliksijade, iako piše o Srećku Vuloviću, ne zadržava pažnju samo na njegovo vrijeme:

   Postoje zapisi kako je 1927. u Kotoru pobijedila Hrvatska seljačka stranka i osnovao se Hrvatski dom, a 9. svibnja 1937. podignute su hrvatske zastave i izmijenjeni njeni pečati u svim mjestima Boke kotorske osim u Risni… Godine 1943. Nezavisna država Hrvatska uključuje Boku u Veliku župu Dubravu, ali tamo nije uspjela uspostaviti vlast, a Crnoj Gori priključuju je komunisti 1945. godine… (Str. 33.)

   Ne smijemo zaboraviti ni ulogu bratovština, posebice sv. Tripuna (danas Bokeljska mornarica) u jačanju nacionalnog osjećaja i vjerskog jedinstva… kako je rekao jedan veliki Hrvat i Bokelj, dr. Pečarić, u Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski… (Str. 34.)

   To, da svaki kamen u Boki govori hrvatski, Stepinčeve su riječi.

   Одговори

3. Gore pomenuti Antun Milosevic postao je poznat po tome sto je cesto boravio u Arhivu grada Kotora i svaki dokumenat gdje su se spominjali bilo Srbi ili Nemanjici ili u biko kom smislu Srbi ili SRPSTVO je uzima i sklanjao iz arhiva,da jednostavno ne postoji.O njemu ali i drugim Hrvatima takve naravi, koji su navodno bil odani Jugoslaviji kruze price kao dobrima i kulturnim djelatnicama iz Boke.Tako da ovaj sa slike gore je samo jedan obican lajavc koji ne iznosi svoje misljenje jer je njegov kapacitet znanja takav da ga sam i ne moze imati ,ali sluzi necemu sto je odavno u Boku prisutno,od Zmajevaica do Don Branka !

   Одговори

4. SREĆKO

   KAKO se papin otac našao u Italiji? Krajem XV veka u zaleđe Boke stiže turska armada, pa se Sikstov otac sklanja u franjevački samostan u Kotoru, odakle ga jedan italijanski redovnik odvodi, pod okriljem papske države, u izbeglištvo. Nastanio se u mestu Grotamare, oženio Italijankom Marijanom, a 13. decembra 1521. rođen je njihov četvrti sin, koji je nazvan Srećko (italijanski Feliće). Siromašna porodica s mnogo dece nije mogla da prehrani sva gladna usta, pa je Srećkov ujak, franjevac Salvatore, odveo četrnaestogodišnjeg Felićea u franjevački samostan u Montaltu, gde je i zaređen.

   Pola veka kasnije, nakon smrti pape Grgura XIII, 24. aprila 1585. izabran je za papu. Umro je u Rimu, 24. avgusta 1590. godine. Andrija Zmajević, koji je živeo nešto docnije (Perast 1624 – Paštrovići 1694), u svojoj hronici svedoči da papa Sikst Peti potiče “od oca iz Kruševica, sela u Boci od Kotora, nedaleko od Perasta, našega mjesta, gdje i današnji dan Papića kuća zove se, otuda u njoj ljudi njemu prilični… “ i da su od pravoslavnog bratstva Svilanovića, koji slave Svetog Nikolu. Zmajevići su poreklom s Njeguša, a dolazak svojih predaka u Boku, u Perast, povezivali su s odlaskom poslednjih Crnojevića iz Crne Gore.

   Postoje dokumenti koji potvrđuju da je papin otac živeo u Montaltu, gde je došao iz Boke Kotorske, iz sela Bjelska Kruševica, i da nikad nije naučio italijanski jezik. Najvažniji među njima jeste mišljenje vrhovnog vatikanskog pravnog organa, Papinskog suda, iz 1655. godine. Problem je nastao zato što je Sikst V, pre izbora za papu, 15 godina bio kardinal – titular Zavoda Svetog Jeronima u Rimu, jedine neitalijanske bogomolje, i tada doneo propis da članovi mogu biti isključivo pripadnici južnoslovenskog stanovništva, nastanjeni s rimske strane Jadranskog mora, i da, uz to, moraju znati maternji jezik. Kako su i pripadnici iz balkanskih slovenskih pokrajina želeli da postanu članovi svetojeronimskog zavoda, sud je trebalo da ustanovi teritoriju s koje se može postati njegov član. Utvrđeno je da tu teritoriju čine Dalmacija, Istra, Kotor, Hrvatska, Bosna i Slavonija. Predstavnik suda dao je i dopunsko tumačenje:

   – Svima je veoma poznato da se u Apuliji, Abruzu, Kalabriji, Markhama i drugde, nalaze mnoge naseobine Južnih Slovena, među kojima se (ljudi) ne služe drugim jezikom doli srpskim, kao što je bio slučaj s ocem Siksta V jer je bio Sloven (sit eze! Nupkiz): on je došao živeti u Grotamareu, blizu Jadranskog mora, tu se oženio i rodio mu se spomenuti Sikst – navedeno je tada u sudu.

   Tako je Vrhovni papinski sud utvrdio da je Sikstov otac bio slovenske krvi, govorio srpskim jezikom i da nije znao italijanski.

   DOKUMENTI

   PRIČA o papi Sikstu V ne bi bila potpuna ako se ne objasni kako ga svojataju, po običaju, i naše komšije Hrvati. Za njih je “Feliće Pereti bio sin jednostavnih zemljoradnika iz krajeva s južnog ruba hrvatskog etničkog prostora”.

   – Vjerovatno je iz Kruščice u Boki Kotorskoj. Otac, Hrvat, mu se preselio u Italiju gdje se oženio njegovom majkom koja je bila Talijanka – ukazuju Hrvati.

   Na tribini Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti “Kupola Svetoga Petra u Rimu” teolog i književnik Ivan Golub rekao je kako je graditelj te crkve, papa Siksto V, bio “hrvatskoga podrijetla”.

   – U tajnom vatikanskom arhivu pronašao sam dokumente koji svjedoče o hrvatskom podrijetlu pape Siksta V – rekao je akademik Golub, pojasnivši da je “papin otac s hrvatske obale Jadrana otišao u Italiju, te se ondje oženio Talijankom i s njom dobio sina Felićea Peretija – tvrdio je Golub.

   Mogli bi se navesti još neki primeri sa sličnim tvrdnjama. Ali jedna činjenica je neoboriva – u Boki Kotorskoj i njenom zaleđu ne postoji nijedno selo koje se zove Kruščica. A u pisanim istorijskim tragovima nema dokumenta koji bi osporio svedočenje Andrije Zmajevića.
   U prilog autentičnosti i ozbiljnosti njegovih zapisa najbolje govori činjenica da je papa Klement X, 23. februara 1671. godine, Zmajeviću poverio ne samo stolicu barskog nadbiskupa, već i počasnu i prestižnu titulu arhiepiskopa primasa Kraljevstva Srbije. Zmajević je stolovao u Budvi, jer je Bar tada bio pod osmanskom upravom.

   Pontifikat Siksta V trajao je pet godina. Imao je jasnu viziju obnove Rima. Čim je preuzeo Svetu stolicu formirao je Vatikansku biblioteku, dao nalog arhitekti Domeniku Fontani da počne presvođenje kupole bazilike Svetog Petra, izgradnju novih palata, popločao 121 ulicu, izgradio oko 10.000 metara novih ulica… Obnovom ili dogradnjom antičkih vodovoda u dužini od tridesetak kilometara snabdeo je Rim vodom i podigao 27 javnih fontana. Obnovio je i oko 120 crkava. Po onome što je ostalo iza njega, Sikst V može se smatrati utemeljivačem moderne koncepcije evropskog grada. U svakom slučaju, Sikst V, bio naš ili ne, kratko je ali slavno papovao.

   VASILIJE OSTROŠKI
   ANDRIJA Zmajević održavao je prijateljske veze s najistaknutijim srpskim prvacima svog doba, hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije Ostroški) i patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. O njemu je pisao da je “po starini zemljak naš, drag prijatelj”. Naučio je crkvenoslovenski jezik i ćirilicu, jer se njom “služi čitava naša nacija”. 0 sebi je govorio da je “vatreni katolik i vatreni Srbin”.

   SIMBOL ZAVIČAJA
   PAPA Sikst V, svetovnog imena Feliće Pereti, stolovao je od 1585. do 1590. godine. Pripadao je redu franjevaca. Bio je poznat kao državnik velikog autoriteta. Posvetio se odbrani vere, obnovi Crkve i povećanju ugleda Svete stolice i papske države. A 1588. godine ekskomunicirao je iz Katoličke crkve englesku kraljicu Elizabetu I. Rodio se u Grotamaru, primorskom mestu kod Ankone. Školovao se u Fermu, Ferari, Bolonji, Riminiju i Sijeni. U Fermu je doktorirao teologiju. Obavljao je dužnost glavnog vikara konventualaca, bio biskup Sv. Agate di Goti u Kampaniji, a potom kardinal. Kada je postao papa, na njegovom grbu bio je lav koji u šapi drži grančicu s tri kruške, simbol zavičaja njegovog oca. Legenda kaže da su i u njegovom grobu, uoči sahrane, zasijale tri zlatne kruške.

   Одговори

5. KOMAR, dr Goran: MITROPOLITI SAVATIJE I STEFAN LJUBIBRATIĆI I NJIHOVO DOBA,- Herceg Novi 2009.-

   Piše: Prof. Dr Kaplan BUROVIĆ, akademik

   Doktor Goran Komar je poznata ličnost naše nauke. Uveden je i u LEKSIKON crnogorske kulture. Rođen u Berkovićima, kraj Herceg Novog, 1962, iako je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu, posvetio se proučavanju prošlosti Boke i objavio o njoj više knjiga. Jedna od njih je i ova, koju mi je poštom poslao uz dve druge, objavljene: BOKA KOTORSKA iste 2009, a ĆIRILIČNA DOKUMENTA DUBROVAČKOG ARHIVA – 2010.

   Ovom knjigom dr Goran Komar nastojava da nas potseti na vremena bokokotorske episkopije u razdoblju od Kandiskog rata, do njegovog svršetka, progonom vladike Simeona Končarevića. Ova episkopija, u vreme vladika Ljubibratića, uzvisila se u rang mitropolije i delovala je ne samo u Boki, već i u Dalmaciji, naravno – sa nasilnim prekidima. I kad je prekinuto njeno delovanje, Srpska Pravoslavna Crkva, oslanjajući se na narod, na uticajne svetovne krugove i srpsko sveštenstvo Dalmacije i Boke, nastavila je svoj rad i učinila sve da se održi i nanovo uspostavi mitropoliju. Svim tim pozitivnim nastojanjima prednjačio je manastir Savina, kod Herceg Novog, gde su se okupili sveštenici iz porušenog manastira Tvrdoše, kod Trebinja, pređašnje episkopsko sedište.

   Srpski arhijerej Savatije i njegov sinovac Stefan Ljubibratić delovali su u vremenu koje je karakterisalo nastojanje Rimokatoličke Crkve da, putem specijalne ustanove, formirane 1622. godine, raširi svoje institucionalne i delatne međe na pravoslavni istok. Obojica su se odlučno usprotivili unijaćenju, iako su imali negativan primer crnogorskog mitropolita Mardarija.

   Interesantno je da je njihov najveći protivnik bio zadarski nadbiskup Vicko Zmajević, poreklom od pravoslavnih Srbo-Crnogoraca, iz Njeguša sa Vrbe. I dok ih je on proganjao, katolik grof Ivan Burović, iako je bio za unijaćenje, branio ih je, jer se Savatije Ljubibratić i sabljom u ruci više puta borio uz njega protiv turskih okupatora Hercegovine. Kao guverner Herceg Novog, grof Burović je pridobio za sebe mletačkog generalnog providura Alovize Sebastijano Močeniga III, koji nastojava da zadrži intenciju Venecije u ovom pitanju. Kako se zna, Venecija se opirala instrukcijama Rima i štitila pravoslavne u svojim domenima. A to je činio i Dubrovnik, ističući činjenicu da Srbi čine velike usluge Republici. Pravoslavnu crkvu Dalmacije i Stefana Ljubibratića branili su i drugi novski katolici, ne samo oni srpsko-crnogorskog porekla, kao što je bio grof Burovic, već i drugih nacionalnosti, pa i ugledni profesor Padovanske Akademije, polatinjeni Grk Nikola Papadopulos, inače pobornik unije. Ipak je zadarski nadbiskup svojim žestokim pisanjem o „nametnutim episkopima“ Savatiji i Stefanu najzad uspeo: instaliranje ovih vladika tumačio je u kontekst širih nastojanja Moskve za iskorak na Balkan, a putem grofa Save Vladislavića.

   Pada u oči korektan stav autora prema katolicima Boke i katoličkom sveštenstvu svih strana i svih naroda. Iz Dubrovačke aršive imamo mešaž: „Ko to kaže da nema Srba izvan pravoslavlja ?! Niko pametan, ostale vjere iz srpstva neće istisnuti!“ Setite se samo Matije Bana i Marka Cara ! U njihovo vreme, njihovom srpstvu mogli su zavideti i najveći Srbi pravoslavne vere, kao što danas mogu zavideti i nekim muslimanima.

   Knjiga je ažornirana sa bezbroj dokumenata iz više arhiva, snimcima važnijih isprava i fotokopijama. Iako nema bibliografiju, iz fusnota se jasno vidi da je koristio svu moguću literaturu o predmetnom pitanju. Usto je napisana transparentim stilom, koji omogućava njenu pristupačnost svima, bez obzira na uzrast i obrazovanje.

   Werbung

   Одговори